2003-12-04,   VJESNIK, Četvrtak, 4. prosinca 2003.

Europskome licemjerju nema kraja: Sjećanje na žrtve ili je to izravno revidiranje povijesti

 

Želeći svaku sreću Ivi Sanaderu, u njegovu očitu naumu da HDZ kao pokret napokon »tranzitira« u jasno profiliranu konzervativnu stranku, ujedno želim izraziti zabrinutost baš nad činjenicom da pola zemalja članica Europske unije, u kojima vladaju desne vlade, pa i uz sudjelovanje desnijih opcija i osoba od Sanaderove, pa i Đapićeve, ne podržava ideološki im istovjetne opcije u Hrvatskoj?! Ili je posrijedi bojazan dijela Europe da će Sanader biti manje poslušan? / U stranu sad to što je dosadašnja »lijeva« koalicija više odgovarala Europi, odgovarala je i mnogima od nas u Hrvatskoj, ali učinila je sve što je mogla da ove izbore izgubi – počevši od toga da nije promijenila ni izborni zakon, niti pak znala nastupiti kao jedinstvena predizborna koalicija, kao što nije znala dovoljno mahati svojim jasnim uspjesima (proeuropska politika, te osobito munjevita cestogradnja…) / Europa nastoji svim silama da i Hrvatska dovede »tranziciju« do kraja, te da se uključi u EU i NATO, ali isto to hoće golema većina (blizu osamdeset posto Hrvata »i građana Hrvatske«), tih istih građana koji su se podijelili na potonjim izborima, većinom za opciju desnog centra

 

MILAN RAKOVAC

Gianfranco Fini, potpredsjednik talijanske vlade i ujedno predsjednik suvladajuće Aleanze nazionale (Nacionalni savez), najprije se ovih dana gromoglasno i retorički »odrekao« fašizma, a kada su brojni njegovi »postfašisti« to dočekali na nož, onaj fašistički nož iz pjesme »bim, bum, bam, bomba a man, carezze del pugnal« (bim, bum, bam, ručne bombe i milovanje bodežom), koju mi u Istri jako dobro pamtimo, taj isti Fini ponudio im uzdarje.

 

Aleanza nazionale predložit će vladi i parlamentu da se 10. siječnja 1947. proglasi službenim danom »sjećanja na žrtve fojbi«.

 

Žrtava fojbi, kao i žrtava fašizma, dakako, treba se sjetiti; na istim sam ovim stranicama pozdravio inicijativu Riccarda Illyja, predsjednika Regije Furlanija-Julijska krajina, da predsjednici Italije, Slovenije i Hrvatske zajednički obilježe stratišta dvadesetog stoljeća na području Trsta.

Ali određivanje upravo 10. siječnja 1947. kao dana komemoracije u najmanju je ruku izravno revidiranje povijesti, odnosno međunarodnih sporazuma koji su na snazi i dan danas, jer 10. siječnja 1947. Saveznici su (smo!) s Italijom potpisali u Parizu Mirovni sporazum. Doduše, dobar dio Italije i danas naziva taj Mirovni sporazum »diktatom«, ali on je na snazi!

Predlažući upravo taj datum, Gianfranco Fini sigurno je posve svjestan da je to samo prva kockica domina, koja će ako padne porušiti za sobom sve ostale kockice! Italija se tim Mirovnim sporazum iz 1947. morala odreći krajeva na istočnoj obali Jadrana, koje je dobila tajnim Londonskim sporazumom iz 1915. s Engleskom, Francuskom i Rusijom, kao nagradu za pridruživanje Antanti u Prvom svjetskom ratu; što je zatim potvrđeno bilateralnim sporazumom s Kraljevinom Jugoslavijom (ministar vanjskih poslova Ante Trumbić!) u Rapallu 1920.

Istra i ostali spomenuti krajevi odlukom Pokrajinskog NOO-a u Pazinu 13. rujna 1943. odbacili su Rapallski sporazum, prekinuli sve veze s Kraljevinom Italijom i proglasili sjedinjenje »s našom hrvatskom braćom«.

Potvrdio je to Zavnoh 20. rujna, zatim istarski Sabor 25. rujna, te AVNOJ 29. studenoga 1943. Na međunarodnom planu te su odluke sankcionirane rečenim Mirovnim sporazumom s Italijom iz 1947., zatim Memorandumom o suglasnosti u Londonu 1954., te bilateralnim Sporazumom u Osimu 1975. godine. Italija je službeno priznavši samostalnost Hrvatske i Slovenije u siječnju 1992. ujedno priznala protezanje rečenih sporazuma između nje i Jugoslavije na te dvije države, kao njene nasljednice.

Dovođenje u pitanje makar jednog od tih sporazuma, makar i neizravno rečenim prijedlogom »sjećanja na žrtve fojbi« baš 10. siječnja 1947. – dovodi u pitanje sve ostale sporazume, pa tako i sporazum između Italije i Kraljevine Jugoslavije iz Rapalla 1920.!

A sve je to skupa u sklopu zahuktalih europskih integracija jednostavno apsurdno.

Ako to Italija učini, predlažem da Hrvatska i Slovenija poduzmu odgovarajuće korake, ali nikako ne u duhu rečenog revanšizma i povijesnog revizionizma: Hrvatska i Slovenija trebaju samo proglasiti 13. srpnja 1920. danom narodnih domova ili još bolje – danom antiterorizma (da budemo »in«), a ne dirati međunarodne sporazume.

Jer na taj dan, dvije godine prije dolaska fašista na vlast, koordiniranom akcijom fašističkih terorista na cijelome području Julijske krajine, osobito Trsta i Istre, demolirano je tridesetak hrvatskih i slovenskih ustanova, a Narodni domovi u Trstu i Puli spaljeni do temelja (rulja je čak spriječila intervenciju vatrogasaca!).

U tom svjetlu doživljavam i osobito talijanske, kao i europske opaske na račun nekih hrvatskih desničarskih stranaka, odnosno samo hrvatskih desničara – jer vlastitu se desnicu ne dira!

Metafora Lipari (talijansko otočje) možda najbolje ilustrira zamršene hrvatsko-talijanske odnose. Jer tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Liparima će se odjednom naći dvije hrvatske skupine: istarski antifašisti, hrvatski i slovenski rodoljubi u konfinaciji, kamo ih je protjerao Mussollini, te Pavelić sa svojim ustašama – gdje ih je, na istim Liparima, ugostio (financirao, naoružavao) isti taj Mussollini.

Sedamdesetak godina kasnije, Mussollinijev stranački sljednik i trenutačni potpredsjednik vlade Gianfranco Fini najprije se odriče Mussollinija (nakon što je ovoga hvalio predsjednik vlade Berlusconi), a zatim usred Izraela izjavio da je »fašizam bio apsolutno zlo«.

 

Paralelno, Anto Đapić pred ove izbore javno se odrekao ustaštva (i Pavelića) kao »gubitničke ideologije«.

I baš će talijanski ambasador, dakle, i veleposlanik te iste forcističko-postfašitičke-padanske vlade (sic!), sad predsjedajuće u EU, koja Europskoj uniji zadaje ne male glavobolje, upozoriti da HSP nije prihvatljiva stranka za EU. Zanimljivo.

Zanimljiva je i sama Europska unija, zajedno sa svim svojim veleposlanicima, pa i onima iz zemalja u kojima je na vlasti zabrinjavajući desničarski nacionalpopulizam rasističke provenijencije – Italija, Danska, Irska, Nizozemska, Norveška, Španjolska, Austrija…

Desna Italija protiv desne Hrvatske? Zanimljivo. Ne znam koliko je Gianfranco Fini uspio tronuti Izraelce izjavivši da je »fašizam bio apsolutno zlo«, niti znam koliko su hrvatski »vuci« promijenili ćud, ali znam da europskome licemjerju nema kraja.

Želeći svaku sreću Ivi Sanaderu, u njegovu očitom naumu da HDZ kao pokret napokon »tranzitira« u jasno profiliranu konzervativnu stranku, ujedno želim izraziti zabrinutost baš nad činjenicom da pola zemalja članica Europske unije, u kojima vladaju desne vlade, pa i uz sudjelovanje desnijih opcija i osoba od Sanaderove, pa i Đapićeve, ne podržava ideološki im istovjetne opcije u Hrvatskoj?!

Ili je posrijedi bojazan dijela Europe da će Sanader biti manje poslušan? Pa, Sanader se zaklinje u Europu bez pardona i bez ostatka!

NATO 2006., EU 2007. – nastavlja Ivo Ivičin strategijski program. U čemu je onda problem?
Zamišljam, ili mi se tako pričinja, da kao Europljanin ljevičarske provenijencije i usmjerenja možda imam pravo reći koju riječ o našoj domaćoj i europskoj desnici, kao i o ljevici.

 
Osobito kao ljevičar iz Istre, Hrvat, koji ima i nekih osobnih iskustava s talijanskim fašizmom, državnim kulturocidom Kraljevine Italije: kršten kao Emilio Luciano Racozzi, dijete komu su fašisti iz X MAS (elitne fašističke jedinice koje su po Julijskoj krajini palile i žarile i poslije kapitulacije Italije, sve do 1. svibnja 1945., kada su dalmatinske i kraševske divizije umarširale u Trst) sudjelovali u pogibiji oca, ratnika doduše, ali i djeda – civila i nemoćnog starca…

Mislim ujedno da to moje pravo legitimira i moja uvjerenost (koju godinama zastupam i na ovim stranicama) u nužnost prisnoga prijateljstva i čvrstoga savezništva između Slavena i Romana na Jadranu, između Hrvata, Slovenaca i Talijana.

Na neizbježnost takve sprege upozoravao je Italiju još njen prvi predsjednik vlade, grof Camilo Benso de Cavour (na što podsjećam stoti put), na tome je susljedno radio Aldo Moro, takve je odnose pokušao postaviti Piero Fassino s novom talijanskom »Ostpolitik«, ali se jadranski odnosi u potonje vrijeme baš i ne razvijaju u poželjnome smjeru.

Što sve zajedno utvrđuje prosječnu hrvatsku političku misao u »nordofiliji«, i »sudfobiji«, i tako gubimo prigodu za prigodom, svi mi s Jadrana…

U stranu sad to što je dosadašnja »lijeva« koalicija više odgovarala Europi, odgovarala je i mnogima od nas u Hrvatskoj, ali učinila je sve što je mogla da ove izbore izgubi – počevši od toga da nije promijenila ni izborni zakon, niti pak znala nastupiti kao jedinstvena predizborna koalicija, kao što nije znala dovoljno mahati svojim jasnim uspjesima (proeuropska politika, te osobito munjevita cestogradnja…).

Europa nastoji svim silama da i Hrvatska dovede »tranziciju« do kraja, te da se uključi u EU I NATO, ali isto to hoće golema većina (blizu osamdeset posto Hrvata »i građana Hrvatske«), tih istih građana koji su se podijelili na potonjim izborima, većinom za opciju desnog centra.

Legalizam pak i legitimizam, doslovno i apsolutno, bitne su odrednice istoga zapadnjačkog sustava i pravila igre koju je Zapad propisao zemljama »u tranziciji«. Nadalje, ako hrvatska »ljevica« (i njeni glasači) gentlemanski priznaje pobjednicima pravo na mandat, čemu onda ta i takva »parcijalna i partikularistička upozorenja« Europe?

Upravo sam gledao film »Philadelphia«, u komu odličnom pravniku njegova tvrtka daje otkaz zato što boluje od aidsa, ali s izgovorom da nije sposoban.

 
Je li to i Zapad tako danas postupa s nama? Je li to Europska unija, koja nema sustava kojim bi legalnim putem zaustavila navalu nove prijeteće populističke, rasističke fronte u vlastitim članicama, pokušava odgojno djelovati sama na se, tako da će upirati prstom u Balkan i okolo njega?

Novi europski nacionalizmi sve su više »hard«, nešto stariji (iz ratnih godina) balkanski i pribalkanski pak »tranzicijski« nacionalizmi sve su više »soft«.

 

Hrvatska jasno pokazuje da je do kraja »zaživjela« u bit zapadnjačke demokracije; virulentan HDZ »sjašio« je s vlasti 2000., »soft« šestorka zavladala 2000., »soft« HDZ vratio se na vlast 2003.

Dakle, zreli smo smjenjivati vlast barem toliko koliko i Zapad. Nije li samo to važno?

Autor je književnik, publicist i novinar.